-Autor: Adis Nadarević
„Opet umro Mustafa!“, doviknu mi stari iz druge sobe ljetos.
„Gdje si vidio, na Fejsbuku?“
„Aha, evo neko je podijelio link.“
„Daj da vidim.“
I stvarno, na displeju stoji link na članak gdje lijepo piše „BALKAN U ŠOKU: Preminuo Mustafa Nadarević, poznatiji kao Izet Fazlinović iz serije ,,Lud, zbunjen ,normalan“.
Mi, Nadarevići, inače nismo nešto naročito skloni njegovanju bliskih odnosa unutar porodice, i rođaka Mustafu sam vidio samo par puta u životu, ali bi mi pravo žao, jer ne dešava ti se svaki dan da ti treći put umre isti član porodice, pa makar i one šire.
„Pa nema ni pola godine otkako je prošli put umro“, rekoh svom zabrinutom ćaći.
„Ma znam, ali ovo sad bi moglo biti stvarno. Ipak, on ima i finih godina...“
„Nemam pojma, koliko može imati?“
„Pa stric Mehmedalija je umro odmah iza onog rata, a Mustafa je možda imao dvije-tri godine, znači da može biti četeres treće, četeres četvrto...“
Moj stari je inače od ljudi od kojih, kad pitate za nečije godine, dobijete matematički zadatak, često s više nepoznatih. Tako da za nečiju dob često morate prvo provaliti kad se rodio ili umro neki referentan član porodice ili guglati kad je bio zemljotres u Skoplju ili neki drugi važan događaj. Znači da (bez guglanja) u prvoj aproksimaciji rođak Mustafa treba da ima minimalno 72 godine, s obzirom na to da je Njemačka kapitulirala 1945. Dalje, ćaćin stric je umro godinu poslije oslobođenja, a ako je Mustafa rođen dvije ili tri godine prije toga, znači da ima bar 73 ili 74. I stvarno ima toliko.
„Jesam ti rekao“, trijumfalno će stari koji stvarno rijetko griješi u tim procjenama godišta i starosne dobi.
„Jesi, ali nije to neka duboka starost. Čak ni za prvu smrt, a Mustafa evo već stigao triput umrijeti.“
„Normalno da nije!“, složi se stari, koji ni inače ne voli priče o ljudskim rokovima trajanja, naročito otkako je lani prebacio šezdesetu.
Uglavnom, rođak Mustafa je ubrzo ponovo demantovao vijesti o svojoj smrti. Kao i godinu dana ranije i par godina prije toga, ispostavilo se da je vijest o smrti najpoznatijeg među Nadarevićima lažna i da je sve plod bezobzirnih novinara i urednika koji koriste morbidne lažne vijesti da bi preko tako privučenih klikova zaradili neku siću.
Tako je prije par sedmica region potresla vijest o smrti Olivera Dragojevića, čovjeka kojeg je volio i uz kojeg je volio čitav taj prostor još mnogo godina prije nego što će se nazvati bezličnim terminom „region.“ Sve najslušanije radio stanice su trenutno prilagodile svoj program tugovanju za „preminulim“ splitskim maestrom i na svim memorisanim kanalima u autu ste mogli birati samo između ,,Magdalene’’, ,,Cesarice’’, ,,Dženi’’ i drugih ljubavi opjevanih u Oliverovim pjesmama.
Ispostavilo se da, osim što tako krasno zna pretakati emocije u stihove, stari morski vuk u svojim pjesmama ima i nekih vidovitih elemenata pa je tako pogodio s onom „Dvaput san umra“ – s tim da mu je ova prva smrt srećom bila iz kategorije „fake news“ i onaj svijet će još neko vrijeme sačekati da Oliver ovom ovdje kaže „A sad, adio“.
Ali, dok je još na ovom svijetu, Oliver ima priliku da vidi svu morbidnost lešinarskog novinarstva koje ne samo da je sahranilo živog čovjeka nego je u tekstovima o njegovoj „smrti“ donosilo i hronologiju svega što joj je „prethodilo“ uključujući i preciznu listu datuma kad je pjevaču pozlilo i u kojim prilikama se to dešavalo.
Vijest o Oliverovoj smrti je demantovana, članci su sklanjani sa portala, a neki od njih se čak nisu udostojili ni da se izvinu, kako pjevaču i njegovoj poridici, tako ni njegovim fanovima, a svojim čitateljima. Kad se malo prisjetim, ni meni se niko nikad nije izvinio zbog toga što mi je živog rođaka triput sahranjivao.
Ove stvari nisu nimalo benigne, jer, osim što dezinformišu javnost i nanose duševne boli, mogu prouzrokovati i konkretne implikacije i nanijeti štetu u smislu vremena i troškova. Taman opskrbiš kuću kafom i limunom, odneseš odijelo za dženazu na hemijsko čišćenje, skupi ti se komšiluk u kuću da izrazi saučešće... i onda dođe demant. A portali koji šire lažne vijesti obično nemaju impresum i ne zna se ko stoji iza njih, i nemaš kome fakturisati račun iz hemijske čistionice kao neplanirani izdatak.
„Nema još demantija, možda je ovog puta stvarno umro“, zabrinuto će stari.
„Da ja kažem materi da prekrije televizor i ogledalo?“
„Nemoj. Ovaj put nećemo dok ne bude na televiziji.“
I tako dođosmo do tačke gdje prosječan konzument gubi povjerenje u Internet i okreće se tradicionalnim elektronskim medijima. Svi oni silni naslovi tipa ,,Nećete vjerovati’’ šta je uradio ovaj ili ,,Ostaviće vas bez daha’’ šta je uradio onaj... gdje više ni vijest da je neko pojeo ćevape ne može bez naslova ,,Imao je čačkalicu’’, a onda je s njom napravio OVO, jednostavno čine Internet ne samo nepouzdanim nego i smarajućim izvorom vijesti tako da je i Fejsbuk najavio kako će stranice koje šire „fake“ i „clickbait“ vijesti gasiti bez upozorenja.
Nešto se mora učiniti jer će narodu dosaditi da po tri puta oplakuju Sinana Sakića i slušaju Olivera na svim radio stanicama i onda kad mu se ne slušaju balade.
„Evo Mustafa kaže da nije umro“, rekoh starom.
„Gdje si pročitao?“
„Neki intervju srbijanskom ,,Kuriru,’’ prenio hrvatski tportal.“
„Čuj, tportal...“
„Pa ja, tako se u Hrvatskoj kaže portal. Ako je ko-tko, onda je portal-tportal.“
„Ne zafrkavaj, nego provjeri to da mater ne prekriva televizor džaba.“
„Ma lažna vijest, bolan, kao i svaki put dosad. A odijelo je čisto i ispeglano još otkako je prošli put umro.“
„Neka, dobro je to. Te lažne vijesti.“
„Kako će to biti dobro?“
„Bolje je insanu sedam puta umrijeti lažno, neg’ jednom iz prave.“
Al Jazeera